''U povratku opet imamo sreće, "pet frendly" taksista, svetski putnik, nema gde nije bio. "Kojim putem želite?", pita. "Kako vi mislite da je najbolje", odgovaram. Ne insistira na razgovoru, ali ipak započnemo priču. "Čudno neko vreme, ne znam da li da pričam ili da ćutim, ljudi različito reaguju, pa tako prvo ćutim dok ne osetim situaciju". A onda razgovaramo o putovanjima kao jednom od najlepših životnih iskustava. Indija je njegova najveća avantura i izazov, Tajland je za pamćenje, a Liban nezaobaravni doživljaj za sva čula. Moj pas miran kao bubica, sve vreme gleda kroz prozor. Na putu do kuće, uz priču, gledam slike života: mlada i mladoženja izlaze iz opštine, jedna mama gura kolica sa blizancima, stariji par sa maskama na licu, držeći se za ruke prelazi ulicu, veliki pas leži ispred sajdžijske radnje, radnici menjaju reklamu na bilbordu, čitav razred mališana sa učiteljicom ide nekud, baka ispred knjižare prodaje zumbul, kola hitne pomoći žure....... "Šta da vam kažem, život je život, čovek misli da je tamo negde bolje, a verujte mi, na kraju se sve svede na to da li ste srećni u svojoj porodici, da li imate sa kim da podelite radost. Kolege me u šali zovu "taksi kouč" i gotovo uvek prihvataju ono što govorim", priča neobični vozač.''